Trebalo je zapaliti zgradu muzeja i riještiti sve probleme ovoga svijeta.

Almir Alić

„U Zemaljskom muzeju su se pojavile zmije“, izjavila je ministarka zdravlja ozbiljnim glasom koji je sugerisao znatnu vjerovatnoću smrtnog ishoda ukoliko se neko odvaži na svoju ruku ući u tu zabranjenu instituciju. 

Uslijedila je kratka stanka i ledeni pogled ispod zlatnog okvira. Spretno je vagala težinu riječi natovarenih na oznojeni vrat sagovornika. Plave oči ministarke zdravlja je nakratko prekrio dim cigarete. Lagano ju je približavala ustima u nakani da produži moju nelagodu. 

Čitava vječnost je trebala da se dimna zavjesa konačno podigne i ponovo ukaže crveni karmin na ostarjelim usnama, razvučen u grimasu polusmijeha: „A složićete se da zmije nisu domaće životinje, nabavljene da bi se riješili ogromnog broja pacova koji već nastanjuju prostor muzeja?!“

Posmatrao sam bijeli papirnati cilindar kako polako nestaje sa svakim novim udisanjem nikotina. U termičkom kontrastu usijanog vrha na jednom i ledenih usna na drugom kraju cigarete sam osjećao određeni sklad i neku čudnu privlačnost, iako nikada nisam bio pušač za razliku od većine ministara sa kojima sam se spletom čudnih okolnosti našao za istom stolom. Prisustvovao sam radnom sastanku između članova vlade i predstavnika kulturnih institucija, u cilju iznalaženja „prihvatljivih modela finansiranja njihovog rada u narednom periodu“.  Institucije kulture su ostale zaglavljene u budžetskom jazu između različitih nivoa vlasti koji su činili rogobatnu strukturu države čiju su hiljadugodišnju opstojnost i kulturnu raznolikost trebale promovisati. A personifikacije takve države su, u svojoj punoj bahatosti, sjedile na suprotnoj strani stola.

Ministar prostornog uređenja i građenja je pogled uperio u pravcu stropa, kao da riješava problem statke nosača cjelokupne krovne konstrukcije.

„Cijenim da je cjelokupnom zdanju potrebno višemilionsko izdvajanje da bi se doveo u kakvo- takvo funkcionalno stanje. Ako smijem da se našalim, sve ovo izgleda toliko jadno kao da je Karlo Parižik bio primoran poštovati današnju proceduru javnih nabavki kada su u pitanju jefnini materijali od kojih je zgrada napravljena...“
Osjetio sam cerenje ministrice infrastrukture, osobe nesumljivo dobro upućene u tajne solidne gradnje i bosanskog humora. Nakratko je sakrila osmijeh prstima između kojih se dimila zaglavljena cigareta, a onda nastavila tragom svoga prethodnika:

„...Naravno, kolega! I zamislite da se krov uruši u po bijela dana, jer nesreća ne čeka kraj radnog vremena?! Jedine iskopine koje bi tada imali za prikazati su tijela mališana čiji su roditelji brzo usvojili američke navike da tuže čak i za mrki pogled, a to bi bez sumnje dovelo do bankrota cijele vlade!“    

Spominješ djecu i diraš roditelje tamo gdje su najosjetljiviji. Da nije ono moje dvoje maksuma kod kuće, sigurno se nikada ne bi prijavio na konkurs za upražnjeno mjesto direktora zatvorenog muzeja. Na konkurs se nije prijavio niko, jer su nevidljivi birokrati budžetski deficit vješto skrivali iza floskule o menadžmentu u kulturi i umjetnosti kao prijekoj potrebi „koju nameće savremeno društvo usled sve manjih izdvajanja sredstava namenjenih za ovu oblast“. Praktično su za ovu poziciju tražili Dejvida Koperfilda, Hudinija ili nekog drugog iluzionistu, a prijavio sam se ja – diplomirani ekonomista, suprug i roditelj duboko svjestan činjenice da su interesi u braku djeljivi sa četiri i da svi principi padaju u vodu kad dijete kaže da je gladno ili da treba nove patike. 

Moje misaono putovanje domu prekinuo je promukao glas ministra kulture:

„Zamislite da padne ili prokisne krov i uništi se sarajevska Hagada? Knjiga preživjela zub vremena, progon iz Španije, preživjela nabrijane naciste, a ko je na kraju uništio?! Demokratski izabrana vlada! Ja takav rizik na sebe jednostavno preuzeti ne mogu. Moj je dedo bio partizan!“

Šta ja radim ovdje? I ko sam ja do ubogi nesretnik zatečen u nesretnoj kombinaciji prave osobe, povoljnog vremena i pogodnog mjesta. Previše pogrešnog je bilo u tercetu sudbine da bi stvari izašle na dobro. U radnoj knjižici, iza imena niza tranzicijom pometenih firmi, stajao je naziv direktora Zemaljskog muzeja. Ja sam menadžer u umetnosti i imam zadatak da posredujem između kulture i tržišta, a istovremno povećavam duhovno bogatstvo ovog naroda. Ja sam mađioničar Mandrak doveden da trikom izbrišem nesklad između nagomilanih  dugova, tekućih troškova i nikakvih prihoda. Ja sam sematički čudotvorac koji bilans sranja pretvara u bilans stanja. Ja sam dječak s frulom čiji hipnotički zvuk treba sve pacove, zmije i birokratsku ološ odvesti iz zemlje i utopiti u nekoj dubokoj vodi. Mali sam miš pasiviziran pred primitivnom demonstracijom moći, doveden da ljubi ruku i traži milost od ljudi ogrezlih u samoljublju.

„Vi bi ste kao kolega – ekonomista trebali znati da odnos aktive i pasive mora biti izjednačen. Dozvolite da se metaforično izražim – sredstva kojima muzej raspolaže su anoreksični dječak koji se klacka sa pretilim slončekom obaveza...“, poentirao je ministar finansija, okrečući u ruci papir sa mojim zahtjevom da se instituciji pokriju nagomilani komunalni troškovi i stidljiva projekcija ekonomskog oporavka muzeja. 

„Volio bi da u budžetu postoji stavka za ovakvu vrstu subvencija, ali to jednostavno nije moguće...“, nastavio je ministar jednoličnim glasom spominjući ingerencije različitih nivoa vlasti, principe evropske unije, striktnu kontrolu međunarodnog monetarnog fonda, zdravstvo i školstvo, transparentnost u radu i druge krupne fraze smišljene da moje realne gabarite svedu na nivo elementarne čestice.

Više nisam slušao njihove riječi. Gledao sam kako se vrhovi njihovih cigareta pretvaraju u krijesnice u zanosnom letu ispod svodova muzeja. Šest stotina stepeni celzijusa na vrhu cigarete topila je ledena lica ministara u bezličnu voštanu masu što se okapavala po hladnom mermeru paviljona. Zmije su se pojavile u prostoru muzeja. Gubile su petralnu formu i napuštale reljefe stećaka i studen kamenih frizova, obučene u skupa odijela sa šarenim kravatama. Zmije su nosile karmin na ustima iz kojih je palucao jezik natopljen otrovom. Gledao sam djecu koja bosonoga hodaju paviljonima i osjećao studen u srcu, jer zagledana u numizmatičke eksponate na vide rijeku gmizavaca što im se prijeteći približava. Osjetio sam led kako okiva periferne dijelove tijela, laganu hipotermiju koja je usporavala moje pokrete i moje misli. Trebalo je raditi brzo, trebalo je spasiti djecu. Vidio sam vrele krijesnice nadohvat ruke i osjetio da postoji izlaz.

Trebalo je zapaliti zgradu muzeja i riještiti sve probleme ovoga svijeta.

Almir Alić (1970., Zvornik) je tuzlanski prozaista koji je objavio tri romana ("Soliter Titanic", "Boa u kokošinjcu" i "Volim crtati velika crvena srca") i knjigu kratkih priča ("Piccolo Mondo"). 

Tekst je objavljen u sklopu akcije "Priča za Zemaljski muzej BiH"  i iskaz je solidarnosti književnika/ca sa radnicima Zemaljskog muzeja BiH.