Zemaljski muzej je danas mjesto društvenog prostora. Ne javnog prostora niti privatnog prostora. 

Autor: Damir Arsenijević

Zemaljski muzej je danas mjesto na kojem svako od nas donosi odluku: odustati, prihvatiti logiku uništavanja javnog dobra i pobjeći u bespomoćnost privatnog prostora, ili prihvatiti odgovornost za vlastito djelovanje, bez ikakvih garancija o ishodu takvog djelovanja – i pridružiti se radnicima Muzeja u “protestu za proizvodnju” – svojim tijelom i svojim glasom čuvati i braniti ono što pripada svima nama.

Zemaljski muzej je danas mjesto društvenog prostora. Ne javnog prostora niti privatnog prostora. Razlika je ogromna. Javni prostor je već u domenu privatnog: centri moći, koji posjeduju kapital, upravljaju i rasparčavaju javni prostor na razne interesne grupe kojima se on onda dodjeljuje (a zapravo svako dodjeljivanje je udjeljivanje), a sve je usmjereno na maksimiziranje moći onih koji ovaj prostor rasparčavaju i dijele. Šta znači odbiti logiku ovakvog rasparčavanja i udjeljivanja? Šta znači odbiti milostinju, odbiti mrve sa stola centara moći? To znači misliti nepotkupljivost i braniti nepotkupljiv život, kao nepristajanje na ucjene centara moći. Jer samo je jedna stvar izvjesna: svako pristajanje na ucjene znači odustajanje od donošenja odluka o sebi. Drugim riječima, nepotkupljiv život znači da ne pristanete da to da vas proglase i naprave žrtvom. Žrtva podrazumijeva gubljenje vlastitog imena i anonimnost. Žrtva, također, podrazumijeva pristajanje na logiku pljačke i privatizacije onoga što već pripada svima nama. 

Večeras, na ovoj izložbi radova Zijaha Gafića, vidimo radnike, imenom i prezimenom, čitamo njihove riječi o tome šta za njih znači Zemaljski muzej, riječi koje stoje kao zalog njihovom protestu. U svom protestu, radnici su odbranili i dali novo značenje imenu Zemaljski muzej. Oni svojim protestom i čuvanjem dokidaju logiku žrtve i time odbijaju da budu stavljeni u pljačkaški privatizacijski okvir. Time su vratili značenje prisvojne odrednice ‘zemaljski’ – koji nije državni, nije privatni – koja govori o drugačijoj vrsti svojine: društvene svojine. Društvena svojina nema određenja u smislu vlasništva, ona zapravo dokida vlasništvo. Zemaljski muzej, kao jedna od takozvanih ”7 ostavljenih” institucija, leži u samom rascijepu nestanka društvene svojine, koja je nestala još 1994-e godine prijetvorbom u državnu svojinu, koja će se kasnije privatizovati. Ovaj rascijep je rascijep u kojem je svojina ‘svačija i ničija’, svojina koja istovremeno svjedoči društvu koje je ratom i privatizacijom uništeno. Radnici ovih 7 institucija – upravo zato što crpe legitimnost svog protesta iz rascjepa, iz društvene svojine – zauzimaju etičku poziciju i stoje solidarno za društvo koje treba braniti i iznova proizvoditi. Iz ove je solidarnosti i iz razgovora sa ovim institucijama i proizašla akcija čuvanja društvene svojine.

Protest u kojem se čuva društvena svojina zajednički je čin jedne drugačije ekonomsko-političke logike. Podsjetnik je to da društvena svojina znači promišljanje jednog drugačijeg oblika udruživanja. Ovaj protest radnika uvodi jednu drugačiju ekonomiju emocije i brige. Indikativno je da ono što dominira u riječima radnika Zemaljskog muzeja jeste ”dežura”, koja nas upućuje na krizu, na vanredno stanje, kao trenutak opasnosti i trenutak odluke. A odluka pred kojom se svi mi, koji svjesno okupiramo prostor rascjepa društvene svojine i koji se solidarišemo sa ”7 ostavljenih”, nalazimo, nije nimalo jednostavna: kako odbaciti i zadnju garanciju pripadanja, kako izaći iz logike ”ostavljenosti” koja nam jedino nudi poziciju žrtve? Drugim riječima, pitanje pred kojim se nalazimo je sljedeće: kako istrajati u obliku društvenosti kojeg proizvodimo time što insistiramo da je Zemaljski muzej svačiji i ničiji? To će značiti da se ne pristaje na privremena rješenja na koja smo navikli, na beznadežan život od ”tranše do tranše”, već se uvodi i zaoštrava pravo vanredno stanje i počinju diktirati uslovi borbe za Zemaljski muzej, kao društvenu svojinu i kao društveni prostor. Okupacija Zemaljskog muzeja i proglašavanje ovog Muzeja društvenom svojinom prvi je radikalni korak u borbi u kojoj nema nikakvih garancija za uspjeh. Međutim, mogućnost koju bi jedan ovakav čin otvorio bila bi prvi korak u postizanju pravde koja nam nedostaje zadnjih 25 godina. Da kultura takvo nešto može učiniti, u to nema nikakve sumnje.

Damir Arsenijević (Tuzla, 1977), teoretičar književnosti i psihoanalize, predaje angloameričku književnost i kritičke teorije na Univerzitetu u Tuzli. U okviru Fulbright programa, u akademskoj 2011./2012., bio je gostijući profesor na odsjeku za retoriku, University of California, Berkeley. Od 2008. godine, član je umjetničko-teorijske grupe Spomenik. U svojim teorijskim i umjetničkim intervencijama otvara prostor za emancipacijsku politiku nakon genocida. Jedan je od suosnivača međunarodne platforme Studije Jugoslavije, koja je produkcioni prostor za interakciju umjetnosti, teorije, obrazovanja i politike. Autor je knjige Forgotten Future: the politics of poetry in Bosnia and Herzeogovina (Nomos, Baden-Baden, 2010). Dobitnik je nagrade Leverhulme Trust fellowship za projekat Love after Genocide.