Iskrivljeno ogledalo
Priče iz Zemaljskog muzeja i one iz Luvra most su između moja dva hrama, moja dva grada, moja dva života, dvije stvarnosti i dvije tajne, dva bogatsta koje u mojoj svijesti postaje jedno. I jedna tuga.
Svaki put kad iz Pariza dođem u Sarajevo i prođem kraj Zemaljskog muzeja, osjećanje je slično onome kao kad izgubiš nekoga dragog.
Sa daskama prikucanim na ulazu, to je grob. Grob grada, zemlje, civilizacije.
Kad god prođem kraj Zemaljskog muzeja, sjetim se Luvra (na francuskom Le Louvre).
Šta bi bio Pariz bez Luvra? Ako bi neki islamista poslao kamikaze na njega? Ili ga grantirao trebinjski kamiondžija? Ili se Bretonci prisjetili da ne podnose bivše Gale i Franke? I Korzikanci se sjetili da ih se niko od njih ne tiče. Ili uposlenici postavili tarabe na njega jer nisu mjesecima primili platu?
Nijedan zaljubljenik umjetnosti, koji satima čeka pred ulazom u Muzej, na ovako nešto i ne pomišlja. Ni jedan stanovnik Planete ne može je zamisliti bez Luvra.
A ko je od posjetilaca ove Meke inteligencije – kako Luvr nazva Victor Hugo – čuo za Zemaljski muzej? Za Sarajevo? Grad - simbol destrukcije. I autodestrukcije.
Dobro bi bilo napraviti anketu među najnovijim stanovnicima grada i političarma zemlje (među svim onima što znaju svjetske marke proizvoda, a od galerija možda tek Lafayette ?), i vidjeti ko zna za Zemaljski muzej i kakav je njegov značaj. Ko od njih zna uopšte da je muzej institucija čiji je cilj neprofitabilan, ali u službi društva i njenog razvoja, otvoren za sviju, gdje se skupljaju, izučavaju, i izlažu materijalna i nematerijalna dobra zemlje? I čovječanstva uopšte!
U antičko doba to je značilo «hram za Muze». Muzej je i naziv brda u Ateni posvećenog Muzama. Izraz potom označava mjesto izučavanja. Napokon “kolekciju”… Muzej je identitet zemlje, njegova lična karta!
Zapečativši Muzej, kao da zapečatismo i svoju sudbinu. Živjeti bez Muzeja isto je što i živjeti bez prošlosti i budućnosti. Isto kao živjeti bez lične karte. Živjeti nepostojeći.
Priča o Luvru najbolje govori o razlici između onih što cijene sebe i duhovno blago, i nas što preziremo sebe, svim silama nastojeći izvršiti radikalno intelektualno samoubojstvo …, nas koji s mržnjom govorimo o strancu trudeći se biti “drugi” za kojeg mislimo da smo “mi”.
Prisjećam se da Philippe August krajem 12. stoljeća gradi kulu i zidine, da zaštiti Pariz od engleskih napada. Prvobitno se mjesto zove Lipara (nepoznatog etimološkog porijekla). Nema moćnika koji za vrijeme svoje vladavine nije dodao barem jedan kamen postojećem zdanju, od Charlesa V do Napoleona III, koji okončava izgradnju. Dvorac otvara vrata posjetiocima 1793, brojeći 600 eksponata. Krajem 19. v., otvoren je šest dana u sedmici, a posjećuje ga 750.000 znatiželjnika godišnje; muzej je tada besplatan, ali muškarci koji tu kroče moraju nositi “redengot”. Tu umjetnici izučavaju zanat, podučavaju đake. Nema velikana, od Delacroixa do Picassoa, koji od Luvra nije načinio drugi dom. Beaudelaire je tu sretao Eugènea Delacroixa sa svojom služavkom kojoj je “bez nipodaštavanja objašnjavao tajne asirske skulpture”. Muzej se neprestano obogaćuje, sačinjavajući “impozantnu enciklopediju” francuske prošlosti. Ali tu je pohranjena i grčka, rimska, i egipatska povijest, a od 2003. i islamska umjetnost.
Niko još nije izračunao koliko čovjeku treba vremena da obiđe cijeli muzej. Svaki sprat, svaka sala prepuna je senzualnosti. Zato Luvr nazivaju i hramom čula, ali i templom misterije i mistike.
Šta bi lokalni neofiti i neopuritanci kazali na toliku količinu zavodljive golotinje?
Šta bi bilo s “lijepom Florentinkom” da se slučajno nađe u zapuštenom Zemaljskom muzeju? Od desetak miliona posjetilaca Luvra godišnje, 80% dođe samo radi nje, Mona Lize, zanemarivši 35.000 djela, izloženih na 60.600 m2 prostora.
I za mene je Louvre mjesto hodočašća. Tu se često poklonim Mladiću s rukavicama. Njemu sam posvetila i pjesmu, ali i ostalim protagonistima, najviše onima iz Grande galerie gdje nebrojena ogledala udvostručavaju ljepotu, moć, i putenost njenih junaka.
Odlazeći u Luvr, sjetim se Zemaljskog muzeja. Njega je gradio «stranac, koji nas je zlorabio». Ali šta mi radimo od sebe ?
Prolazeći kraj Luvra, moje misli lete ka Zemaljskom muzeju.
Za njega me veže niz uspomena. Odlasci s mamom u djetinjstvu, njena priča o muzejima općenito. Kao nastavnik Filozofskog fakulteta, tu sam izučavala djela naše kuturne povijesti. Uposlenici su mi uvijek izlazili u susret i pomagali pronaći nešto od blaga pohranjenog u njemu. Nakon biblioteke, svratila bih u Botaničku baštu, sanjajući da jednog dana napravim film o Sarajevu iz belle époque gdje bi bašta odigrala jednu od glavnih uloga. San postade košmar.
Cijeli svijet zna priču o Hagadi; pomenula sam je i ja krajem 2012, jer je vezana za još jednu moju posjetu Muzeju. Tačnije «posjetu». Sa televizijom France 24! Muzej je već bio zatvoren, ali direktor je obećao da će nam otvoriti kapije naše «Meke znanosti» da bismo svijetu pokazali njeno bogatstvo. Kako je odustao od namjere, preostalo mi je da na -10°C evociram sjećanje na tu ustanovu pred zamandaljenim vratima.
Posebne emocije u meni budi fragment groba iz 3. stoljeća. Na njemu su tri ruke. Dvije su skrštene. Treća se pojavljuje odnekud i miluje jednu od te dvije. Ili je čvrsto steže? Ili je kiti znamenjem?
Čija je treća ruka? Šta čine one dvije? Zašto je jedna pokrivena drugom? Je li treća njena sjenka? Spasiteljica? Učiteljica? Mučiteljica?
Muzej zna tajnu. Kao i drugi eksponati što svjedoče o prohujalim dobima, pa i o antičkom koje je ostavilo neizbirisiv pečat u zemlji koja je često bivala dio velikih carstava, i skupa s njima gajila nerijetko kult nakita i mrtvih. Kada bi ovo bio jedan jedini eksponat, Muzej bi vrijedio zlata.
Uzbuđuje i keramička figurina pronađena u Butmiru 4700. g. prije naše ere: glava bez lica, ali elokventnih «crta», kao i «cvijeće» u kosi, kao i labuđi vrat, kao i «nakit» na prsima. Podsjeća me na Glavu žene iz 2500 g. prije n.e. iz Luvra: glatko kameno lice, veličine oblutka, bez očiju i usta, podužeg trouglastog nosa, kao da istovremeno plače i smije se.
Keramička figurina iz Butmira vraća me i priči o svetici, takođe iz Luvra, iskelasnoj rukom Gregora Erharta: živjela je u pećini, od odjeće imala tek vlasi, nije ni jela ni pila, a svaki dan se dizala u nebo da sluša koncert anđela.
Priče iz Zemaljskog muzeja i one iz Luvra most su između moja dva hrama, moja dva grada, moja dva života, dvije stvarnosti i dvije tajne, dva bogatsta koje u mojoj svijesti postaje jedno. I jedna tuga.
Ništa više od kontrasta ne može oslikati stvarnost. Poput iskrivljenog ogledala.
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrada Missions Stendhal 2008., i Gauchez-Philippot 2014.g.
Tekst je objavljen u sklopu akcije "Priča za Zemaljski muzej BiH" i iskaz je solidarnosti književnika/ca sa radnicima Zemaljskog muzeja BiH.