Pačije stopalo

19.03.2019.

Volio bi da je uvede iza zatvorenih vrata muzeja, da žmireći pređe onih nekoliko koraka do aule i kroči, odjednom, sa klizavih pločica na šljunak, pa na zemlju, jedinu na koju bi sjeo, legao, kleknuo. 

Lamija Begagić

Zgrada je ostala gotovo ista. Ista zelena ulazna vrata što vječno rasklimana vise na baglamama. Na dva su stana zagradili balkone i pretvorili ih u ostave. Balkon je, onda, bio najvrednija prostorija u stanu. Prostirali smo dekice i sunčali se, zalijevali cvijeće u saksijama i brojeći latice takmičili se čije je bolje procvjetalo. 
Upitati nekog, tad, da ti da balkon, a ti ćeš njemu ostavu zarobljenu u pvc stolariju kroz koju ne škripi vjetar, pogledao bi te ispod oka, od suludosti ponude nespreman da izgovori bilo šta, čak ni psovku. Možda bi napravio onaj potez rukom, kao kad zavrćeš sijalicu, koji ti poručuje da nisi baš čiste svijesti i zdrave pameti.
Nova vrata na ulazu u zgradu možda bi povećala cijenu stanu. Učinila bi to i nova blindirana vrata na stanu, ona sa dvanaest sigurnosnih brava, sigurno. Ali tata je izričito zabranio da išta mijenjamo. Rekao je da ga prodamo takvog kakav jeste, pa neka drugi, ako žele, grade sebi dom. Nek zazidaju i balkon, eto ih tamo,  rekao je. Mi nećemo. Treba sve to uraditi što brže, rekao je. Predati ključeve, staviti potpis, prebaciti novce, popiti pivu s Vladom, pa put pod noge. Da, obavezno popij pivu s Vladom, to nemoj zaboraviti, znaš koliko voli kad mu se javimo, rekao je. Hoću, rekla sam, hoću.
Pune dvije godine traje, i svaki put me dočeka nespremnu. Tata je bolestan. Za svoju bolest kaže da je boljka sretnih. Zabavno je, kaže u trenucima bistrine, to prelivanje svjetova, miješanje sna sa javom, prošlosti sa sadašnjošću, stana u Sarajevu kojeg napokon, nakon dvanaest godina prodajemo sa likom čika Vlade koji hladno pivo na balkonu neće popiti ni sa mnom, ni sa bilo kim, jer odavno već nema ni balkona, ni njega. 
Zabavno je, dodaje, sigurno zabavnije od rakova i leukemija.
Hoću, popit ću pivu i pozdravit ga puno od tebe, govorim mu, a daleko od toga da se zabavljam. 
I od Mikulića, dodaje on i smije se, pozdravi ga i od Mikulića. 
Mikulić je bilo kodno ime za čika Vladinu djevojku koju je krio od djece. 
Rano je ostao udovac, odgojio troje djece, podigao ih sam, da bi, više na nagovor komšija nego od stvarne potrebe, počeo izlaziti sa tatinom kolegicom iz muzeja, teta Razom. Mada su bili već poodrasli, najmlađa kćerka baš je navršila sedamnaest, čika Vlado je svoju vezu s Razom krio od djece kao zmija noge, paranoično zatvarajući sva vrata i prozore kad se samo govori o njoj. A onda joj je neko od komšija smislio kodno ime koje joj je uskoro postalo i nadimkom među svim uposlenicima muzeja i komšijama iz stare zgrade u Franje Račkog.
Znaš li da je Mikulić zvala, baš neki dan, da pita kako si, pitam ga, a on odgovara pogledom u prazno. Ne govori, ali čujem kako me zbunjen pita koji sad, dovraga, Mikulić. 
Otvaram prozor i napuštam prostoriju. Uvijek to uradim, kad izlazim, otvaram prozor, kao da će kroz njega, kad izađem ja, izaći i to što tata ima, a što rijetko zovemo pravim imenom.
Odlazim se pakovati, avion za Sarajevo polijeće za pet sati.   
Odlazim prodati jedan život koji se, izgreban bečkom sadašnjošću, javlja još samo u buncanjima mog bolesnog oca. 
Prije dvije godine, kada smo kod tate primjetili prve znake bolesti koju je, tako udžbenički, poricao, gotovo nas ismijavajući, mama i ja smo odlučile orobiti sve bečke apoteke u potrazi za lijekom sa reklama. 
Mama se jedne subote vratila kući sa desetak malenih vrećica, vadeći iz sve i jedne kutijice sa lijekovima protiv senilnosti, onim koji bi ublažili zaboravnost i smanjili taj sve veći raskorak sa stvarnošću. 
Ginko, na bazi ginka, potpuno prirodno, govorila je tati. 
Ginko ti je čudo, upetljala se mlađa sestra, tek da nešto kaže, mada o ginku nije znala gotovo ništa. 
Sestra se rodila u Beču, u izbjeglištvu. Dogodila se, govorili su, mlađa od mene dvanaest, a od brata devet godina. Mnogo je slušala o našem predbečkom životu, ali od tate najmanje. On nije volio govoriti, pamti samo kako joj je jednom prilikom, kada je sa vrtićem išla u posjet Prirodoslovnom muzeju, rekao da je radio u muzeju, jednom davno, dok se ona nije ni rodila. Ispričala je to svima u vrtiću, ponosno, a na poziv odgojateljica da njenoj grupi održi predavanje o svojoj profesiji, tata se šturo zahvalio i rekao kako se time godinama već ne bavi. 
Ginko. Ginko biloba
Ginko jeste čudo. Volio bi da može svom najmlađem djetetu objasniti koliko čudo. Čudo koje je preživjelo stotine miliona godina, jedino od danas nam poznatih biljnih vrsta. Čudo koje bez živih srodnika, usamljeno u svojoj biljnoj porodici raste i odoljeva stoljećima, katastrofama, pošastima i ratovima.
Volio bi da je uvede iza zatvorenih vrata muzeja, da žmireći pređe onih nekoliko koraka do aule i kroči, odjednom, sa klizavih pločica na šljunak, pa na zemlju, jedinu na koju bi sjeo, legao, kleknuo. 
Miris zemlje. Vlage. Šum fontane. 
Ginko. Ginko biloba. Čudo. 
Rastao je kod ulaza u etnološku zgradu. Raza ga je zvala patak. Još su stari Kinezi uočili sličnost između pačijih plivaćim kožicama sraslih stopala i lista Ginka. 
Prvi put ga je u Beču sreo tek kad je prestao tragati za biljkama. 
Nekoliko je godina primjećivao svaku rijetku vrstu, zagledao je, a onda zatvarao oči i u sjećanje prizivao baštu, stablo po stablo, listić po listić. Mama mu je, u šali i da ga razonodi, govorila da ima najzelenije misli u cijeloj K und K monarhiji. 
U tom zelenilu, u toj glavi, na tom mjestu, gradio je svoj novi vrt, jedini koji mu je preostao. 
Na bazi ginka, kažeš, rekao je mami.
Da, ne može škoditi, dodala je mama već donoseći čašu hladne vode da popije prvu dozu.
Ali tata je okrenuo glavu i napravio onaj pokret rukom. Znali smo šta to znači. Znači pusti me, samo malo. Znači trenutno nisam tu s vama. Znači ostao sam, iza zatvorenih vrata. 
Ponekad bi se vraćao s tih svojih putovanja i nakon kratkog uzdaha nastavljao gdje smo stali. 
Jednom se nije vratio. Tražili smo ga među japanskim trešnjama, u hladu sekvoje, pod patkastim lišćem ginka. 
Nismo ga našli. 
Stan je kupila čika Vladina najmlađa kćerka. Budzašto. 
Balkon nije dirala. Posadila je čuvarkuću. 


Lamija Begagić, rođena je 1980. u Zenici. Živi u Sarajevu gdje je i studirala na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta. Urednica je dječijih listova Kolibrić, Palčić i 5Plus. Uređivala je književni web-magazin Omnibus i Književni žurnal. Piše za djecu i odrasle. Dvije priče (Bog, jazz i još ponešto ili prosto Ena i Jabuka) objavljene su u zborniku Bun(t)ovna p(r)oza. Na natječaju Ekran priče_02 u organizaciji zagrebačke Naklade MD i Iskon interneta osvaja prvu nagradu u konkurenciji od 1209 priča za priču Dvadeset i sedam. Priča Jednom ću naučiti plesti uvrštena je u zbornik Poqueerene priče. Izbor priča našao se i u antologiji ex-yu mladih autora Na trećem trgu.
Objavljivala je priče i poeziju u Licima, Sarajevskim sveskama, Zarezu, Libri Liberi, Reviji Re… Zbirka priča Godišnjica mature objavljena je uporedo u Beogradu (Rende) i Sarajevu (Omnibus). Dobitnica je specijalne nagrade Fondacije Farah Tahirbegović "za doprinos razvoju izdavačke djelatnosti, književnosti, bibliotekarstva i opće kulture".


Tekst je objavljen u sklopu akcije "Priča za Zemaljski muzej BiH"  i iskaz je solidarnosti književnika/ca sa radnicima Zemaljskog muzeja BiH.