Muzej tranzicije

24.01.2018.

Bh. „stubovi društva“ me svojim bahatim nemarom lišavaju prava da makar jednom za života uđem u prošlost zemlje koja me je ponajviše odredila, da je dodirnem, onjušim, oslušnem. Jer ja nikad nisam bio u Zemaljskom muzeju. Rado bih ga pokazao i nekome ko nije iz Bosne, ali mi je mnogo drag. Lišen ovih trenutaka u životu, ostajem pomalo nedovršen, kao oni muškarci od gline, neko sasvim drugačiji. 

Dragoslav Dedović

1.
Najprije mi pred oči iskrsava reprodukcija Munkovog „Krika“, biće da je u djetinjstvo banula sa poštarom koji je u Dubnici kraj Kalesije iz bisaga izvadio „Politikin zabavnik“. Tada me je duh – a na slici je  bez sumnje bila gadna avet – uplašio i fascinirao u isti mah. 
U Oslu sam nekoliko decenija kasnije stajao pred Nacionalnom galerijom uzalud tražeći biletarnicu. Vidio sam ljude kako izlaze i ulaze, pa sam i ja zakoračio kroz moćni portal. I ništa. Ni nervoznog  portira koji dolazi oznojen da bi uljeza uhvatio za rukav, ni alarmnog uređaja. Zakoračio sam u unutrašnjost norveške Nacionalne galerije, začuđen činjenicom da je ulaz u jednu od najljepših muzejskih zgrada koje sam ikad vidio – besplatan.
U meni su se pomiješali zavist i divljenje, s obzirom da dolazim iz zemlje u kojoj muzeji političkoj kasti predstavljaju teret, a ne ponos. Malčice sam se bojao susreta sa Munkovim originalom. Šta ako je reprodukcija bolja? Ta bogohulna misao zagađena postmodernim estetskim navikama brzo se pokazala kao potpuno bespotrebna. Pred originalom sam osjetio unutrašnji nemir, a slika se zvala „Krik“.  Indoevropska osnova oba jezika, ovog na kojem pišem i onog na kojem sam u Oslu pročitao naziv Munkove slike, naprosto se materijalizovala pred mojim očima. 
Prepoznao sam istu onu avet iz Dubnice. Bila je još ljepša i strašnija od kopije iz djetinjstva. 

2.
U berlinskoj Novoj nacionalnoj galeriji godine 1994. stojim pred slikom Georga Grosa, koja se zove „Stubovi društva“. Gros ju je naslikao 1926. kako bi vizuelizovao moralno rasulo Vajmarske Republike. Sveštenstvo, bankarstvo, vojska i politika, sa fekalijama u glavi. 
Istoimenu dramu je pola vijeka ranije napisao Henrik Ibzen. Najveći norveški dramski pisac je ovim komadom zasnovao naturalističku društvenu dramu, živio je neko vrijeme u Berlinu, a te iste godine kada je nastao komad „Stubovi društva“, na berlinskim pozornicama je izvedeno čak pet njegovih drama. 
Nije čudo da je Georg Gros ovaplotio svoju karikaturalnu kritiku licemjernog buržoaskog društva stojeći na širokim Ibzenovim plećima. 
Stojeći na Grosovim plećima ja iz te berlinske jeseni vidim nakazne “stubove društva” u bivšoj Jugoslaviji, stare, poluobrazovane komesare kako se ruše da bi ih zamijenili novi, patriotski licemjeri, po svemu slični Grosovim karikaturama.

3.
Berlin ima i Staru nacionalnu galeriju. U njoj stojim pred slikom Kaspara Davida Fridriha, čovjeka koji je znao naslikati njemačku maglu u suton na način koji u  meni izaziva tugu. Razmišljam o tome da slikara odavno nema, ali je osjećanje  koje je on transportovao kroz vrijeme doprlo do mene. I da sam ga ponio sa sobom izvan zidova galerije.
A u beskonačnoj sjevernonjemačkoj ravnici, u Zebilu, jednom sam ušao u Noldeov muzej, tražeći njegovu čuvenu sliku „Uzburkano more“. Naišao sam na tematsku izložbu, seriju raskošnih makova, koji su djelovali kao opijum. More  nisam našao, to platno sa ljubičastim i narandžastim sjenama bilo je izloženo u  jednom muzeju u Kilu. A do njega još nisam stigao.  

4. 
Mogao bih štošta reći i o jednom Rembrantu u Krakovu, 1988., ili, o gužvi koja je petnaestak godina kasnije vladala oko Mona Lize u Luvru (sklon empatiji prema autsajderima, zapisao sam naziv slike lijevo od ovog čuvenog platna, sa obećanjem samom sebi da ću o toj zasjenjenoj Pepeljuzi među slikama napisati makar haiku. Nisam ispunio obećanje jer sam izgubio cedulju).
Pred Šumanovićevim drhtavim platnom u Beogradu: da li je ekspresija proistekla iz genija ili iz poremećenih nervnih tokova? Pitanje koje nije bez značaja od Van Goga pa nadalje. 
Razmišljam o Sinagogi u Budimpešti koju sam vidio osamdesetih, okupanu u narandžastu izmaglicu pred svitanje – to bi bilo monumentalno platno koje bih naslikao kao Kaspar David Fridrih, samo da umijem. 
Izložba knjiga književnog nobelovca Žozea Saramaga u Lisabonu, u Fondaciji sa čijeg trećeg sprata gledate na rijeku široku poput najšireg fjorda, a sa zadnje strane se na nivou posmatračevog pogleda pružio vreli sokak (jer je zgrada urezana u padinu) kojom direktno izlazite u maurski kvart Alfamu, onaj u kojoj je nastao portugalski bluz-sevdah, fado. 
Etnološki muzej u Kelnu i polinežanski artefakti.
Štošta bih mogao o svemu tome reći, ali gubim nit: kuda bih to da stignem u ovom sjećanju na muzejske odaje, na ta sekularna svetilišta? 
Možda želim da dokažem sam sebi da bih bio neko sasvim drugačiji bez svih ovih trenutaka u mom životu.

5.
Skulpture koje u glini vajaju studentkinje Likovne akademije. Upoznao sam ih 1982. kod „Dva ribara“. Pijuckali smo potom cijelo jedno poslijepodne jeftini vinjak u vježbaonicama bivše evangeličke crkve, a one su povremeno prilazile glini i mijesile, svaka svog muškaraca od blata.
Bile su ljepuškaste i plave, u hipi fazonu.
Nikada ih više nisam vidio.
Da li su žive?
Da li su prsti bar jedne od njih uspjeli da pronađu put kroz glinu i stvore nešto što će ljudi hodočastiti u nekom muzeju?

6.
Naposlijetku: odsustvo muzeja je Muzej tranzicije. Oko tog odsustva, kao oko crne rupe, okreću se falusoidne staklene zgrade, džipovi i polugole pjevačice u turbofolklornom transu. Bh. „stubovi društva“ me svojim bahatim nemarom lišavaju prava da makar jednom za života uđem u prošlost zemlje koja me je ponajviše odredila, da je dodirnem, onjušim, oslušnem. Jer ja nikad nisam bio u Zemaljskom muzeju. Rado bih ga pokazao i nekome ko nije iz Bosne, ali mi je mnogo drag. Lišen ovih trenutaka u životu, ostajem pomalo nedovršen, kao oni muškarci od gline, neko sasvim drugačiji. 


Dragoslav Dedović je rođen 1963. u Zemunu. Odrastao je u Kalesiji (BiH), gimnaziju završio u Tuzli. Nakon završenih studija žurnalistike u Sarajevu radio je kao novinar za različite medije i pohađao postdiplomske studije sociologije kulture u Beogradu.

Više puta nagrađivan za pjesničke knjige, između ostalog na Slovu Gorčina (1988) Godišnjom nagradom za najbolju knjigu Društva pisaca BiH (2005), Pečatom varoši sremskokarlovačke (2012), te nagradom Stražilovo (2013)  kao i stipendijskim boravcima njemačkih književnih institucija. Eseje i analitičke tekstove objavljuje i na njemačkom, prevodi sa njemačkog i na njemački, a njegovi književni tekstovi su prevedeni na više jezika.

Zastupljen je u nekoliko antologija bh. i srpskog pjesništva.


Tekst je objavljen u sklopu akcije "Priča za Zemaljski muzej BiH"  i iskaz je solidarnosti književnika/ca sa radnicima Zemaljskog muzeja BiH.