Kulturno popodne u Muzeju

27.05.2017.

Muzej nije radio, a to što gospodin Lee ima tu čast da se nagleda eksponata do mile volje, to je bio izuzetak. On nije bio bilo ko, a ni ovi naši ljudi nisu bili sitna riba, gospoda Kradić, Lažić i Bilmez. Ranije tog dana njih četvero su imali poslovni sastanak, na kom su se raspravljale stvari od takve važnosti da će sutra sve novine biti pune njihovih slika i izjava, a bili su i na televiziji, radiju i internetu. 

Boris Lalić

Gospodin Lee je bio Švicarac i nosio je zeleno odijelo. Oko njega bijaše troje naših ljudi, obučenih u tri nijanse sivih odijela, slično krojenih. Stajali su ispred vrata Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ne glavnih, jer ona su bila zakovana daskama već tri godine, već kraj sporednih. Muzej nije radio, a to što gospodin Lee ima tu čast da se nagleda eksponata do mile volje, to je bio izuzetak. On nije bio bilo ko, a ni ovi naši ljudi nisu bili sitna riba, gospoda Kradić, Lažić i Bilmez. Ranije tog dana njih četvero su imali poslovni sastanak, na kom su se raspravljale stvari od takve važnosti da će sutra sve novine biti pune njihovih slika i izjava, a bili su i na televiziji, radiju i internetu. 

U Muzej su došli po želji gospodina Lee-a, koji je po profesiji bio slikar. Pomenuta trojka naših ljudi ga je isprva odgovarala od te namjere, nudeći u zamjenu da se ode u restorane sa najboljom klopom i najljepšim vidikovcima, ali u tome nisu pretjerivali i gospodin Lažić je vrlo brzo rekao naglas: „Onda ćemo provesti lijepo kulturno popodne.” Zvali su neke brojeve i posjeta je ubrzo bila dogovorena.

Gospodin Bilmez je zalupao čitavom šakom na vrata muzeja kada poslije prvog kucanja niko nije otvorio. “Možda nas nisu čuli”, pojasnio je kolegama postupak, a gospodin Lažić, koji je tu najbolje govorio engleski od naših ljudi, reče gospodinu Lee-u: “May I... The door... No sound.” Da podeblja kolegin iskaz i unese dodatnu jasnoću, gospodin Kradić tada zapuši uši dlanovima kao jedan od onih majmuna što se prodaju u figuricama po troje, pa se takav zagleda gospodinu Lee-u u oči, a ovaj ne izdrža duže od dvije sekunde da skrene pogled.

Otvoriše im dvije dame, jedna starija gospođa kustosica i jedna mlađa gospođica mica prevoditeljica. Gospođa im poželi dobrodošlicu i izvini se stranom gospodinu što ga prima u tako žalosnim uslovima. Gospođica to prevede, na što svi klimnuše glavama, a gospodin Bilmez doda: “Anđele!”, od čega ljepotica prevoditeljica porumeni još više i postade još ljepša. Ispričavši u najkraćim crtama historiju Muzeja i zamolivši prisutne da ne fotografišu eksponate, gospođa kustosica pozva gospodu u obilazak, pri čemu joj lice dobi obećavajući izraz, a imalo je i radi čega, jer Zemaljski je bio najstariji, najveći, najbogatiji i najljepši muzej u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Gospodin Kradić zaustavi grupicu pred sami polazak i prijaznog lica zamoli prevoditeljicu da prevede gostu kako njegova malenkost nije bila u muzeju još od Olimpijade, na što se gospodin Bilmez nadoveza rekavši kako on nije bio nikada. Osjećajući da zaostaje za svojima, tek što gospođica prevede, gospodin Lažić dometnu: “Reci mu još da sam ja kao student tu dolazio svaki dan.” Gospođa kustosica se na to zagleda u lice gospodina Lažića, jer ona je tu dugo bila i mora da ga poznaje ako je dolazio svaki dan, a on joj namignu tako malo da ona nije bila uopšte sigurna da je dobro vidjela, pa je na kraju i uvjerila samu sebe da joj se učinilo.

Krenuli su. Gospodin Lee je zamolio, s obzirom da je posjeta bila neslužbena, da mu se obraćaju imenom, to jeste Heinrich. “Hajnrih!”, ponovi gospodin Bilmez čim je prevoditeljica saopštila gostove želje, a kada ga ovaj pogleda upitno, namignuo mu je i nasmijuljio se tako dobroćudno da je podsjetio gosta na jednog njegovog pajdu iz Ciriha koji je prosio oko supermarketa. Zbog toga gospodin Lee reče da ga njegovi inače zovu “zeleni Heinrich”, zato što on od kako se zamomčio pa do dana današnjega nije nosio drugoga odijela do zelenoga, što izazva dragost kod svih prisutnih, kod gospodina Bilmeza pravi zdravi i glasni smijeh. 

“Da li takvi idete i po sahranama, Hajnrih?”, htio je da zna gospodin Kradić, a kada je gospodin Lee odgovorio potvrdno, on se malo zabezeknu i potom nasmija od uha do uha, sve sa željom da ispadne što gostoljubljiviji. Gospodin Lažić primijeti da je to jako lijep običaj i upita g. Lee-a da li ima švicarsku čakiju. Prevoditeljica je bila pametna djevojka i spasila je stvar koliko je mogla, upitala je da li tamo u Švicarskoj imaju tekiju. Gospodin Lee priznade da ne zna ni šta je tekija, a onda prihvati igru i sasvim opušteno kaza kako je to Švica i kako garant ima. U Odjeljenje za arheologiju uđoše u sjajnom raspoloženju. 

Pripomenuvši prevoditeljici da sada ne prevodi, gospodin Kradić se obrati gospođi kustosici i zamoli je da skrati i da ne dulji, slagavši da kasnije imaju još jedan sastanak, te da su na nogama jutros od pet. “Ako može samo osnovno i glavno, a ovo sve ostalo da ostavimo za neki drugi put”, usrdno reče, a onda maloj dade očima znak da prenosi i nastavi: “Mi u Bosni imamo jednu popularnu pjesmu u kojoj se spominje Švicarska. Jako lijepa pjesma, jako melodična.” - “Koja je to pjesma?”, zainteresova se gospodin Lee. “Moj je život Švicarska”, reče gospodin Kradić, poslije čega nastade neprijatan trenutak tišine. Prekinuo ga je gospodin Lažić, rekavši kako se malo toga promijenilo od kako je on dolazio svaki dan kao student.

Krenuli su od prahistorije, gdje je najveću pažnju plijenio hiljadama godina star i metrima dugačak čamac, smješten u staklenom boksu u sredini dvorane. Pocrnio od vremena i raznoraznih premaza za impregnaciju, plitak kao kakva tava i uzak kao kakvo deblo, u svoje vrijeme predstavljao je ono što u današnje predstavlja gliserčina urađena kao njuška od ajkule. Svi su bili oduševljeni s njim, a gospodin Bilmez je imao i pitanje za gospođu kustosicu, pitao je od čega je brod napravljen.
To je ispala dobra šala, pa je gospodin Bilmez ponovio još dva-tri puta, dok nisu prešli u sljedeću dvoranu, u kojoj je bilo svakojakih spomenika urađenih u kamenu, što čitavih, što djelomičnih. Gospođa kustosica je objašnjavala da se tu nalaze kamena svjedočanstva koja neosporno dokazuju da je Bosna i Hercegovina antička zemlja, samo što se tad zvala nekako drugačije, ali nije to ni važno, važno je da ljudi žive tu za sva vremena. Pokazala im je poimenice razne znamenitosti, a nije poštovala dogovor o sažetosti kad je vidjela kako se gospodin Lee zanima za te antičke stvari, jer on je za vlastiti račun proučavao klasiku i privatno.

“Ne znam vala šta da kažem... Mene ovo podsjeća na neko staro groblje, ali trista godina staro.”, iznio je svoj sud gospodin Bilmez. “Kakvih tristo! Hiljadu najmanje!”, korigovao ga je gospodin Lažić. “Hiljadu i sto...”, uključi se i gospodin Kradić, ni sam ne znajući zašto je povisio za stoju. Sada je gospođa kustosica bila ta koja je zamolila gospođicu prevoditeljicu da ne prevodi, ali gospodin Lažić tu pokaza da osim engleskog zna i njemački, rekavši g. Lee-u: “Fir hundrad plus fir hundrad plus fir hundrad!” Gost nije znao šta da kaže na tih tri puta po četiri stoje, ali gospodina Bilmeza su podsjetile da i on zna ponešto njemačkoga. Stao je ispred Heinricha i rekao mu: “Nix gut!” Ostale riječi što je znao nisu bile baš kulturne i on ih je otmjeno prešutio.

Potom prošetaše kroz rani, razvijeni i kasni bosanskohercegovački srednji vijek, gdje je gospođa kustosica mrvicu povisila ton na gospodina Bilmeza, koji je iskoristio njezin trenutak nepažnje i  odmah pošao gurnuti đule u primitivni top, čim ih je ugledao jedno pored drugog na postolju. Atmosfera se malčice zaoštri, ali smirila se kada je gospodin Kradić opomenuo kolegu sa riječima: “Bilmeze jarane!”, a kolega Lažić ga prekorio sa pogledom škiljavim u oba oka. 

Dok su izlazili iz tog paviljona da pređu u sljedeći, gospodin Bilmez prišapnu gospodinu Lažiću: “E neka se još jednom izdere na mene pred čovjekom, polupaću joj pola muzeja!” - “Neka bolan, neka!”, smirivao ga je kolega, a i gospodin Kradić mu je namignuo. “Misli na višu stvar!”, spomenuo mu je i to je najzad vratilo osmijeh na dobroćudno lice gospodina Bilmeza.

Na Odjelu za etnologiju prvo se zadiviše drvenom stepeništu, a onda redom sobama koje su predstavljale bosansku kuću iznutra iz doba Osmanlija i još nekolike druge zanimljive sobe iz prohujalih vremena. Gledajući stari nakit, gospodin Kradić je ugrubo pokušavao procijeniti njegovu vrijednost na težinu, a gospodin Lažić je u haremu pomislio kakav bi mu život bio da ima trideset svojih ženskih. U sobi koja je predstavljala scenu šerijatskog suđenja, gospodin Bilmez reče gospodinu Lee-u: “Fike, fike!”, pa kažiprstom odsiječe sebi mali prst, potom šaku, a na kraju ruku do lakta. Žao mu je bilo što ne zna njemačkoga malo bolje, jer baš bi mu sada dobro došao da se našali sa švicarskim državnikom, baš nešta oko toga, kao biraš hoćeš li šaku ili ćeš nešto drugo da ti odsijeku. Sjetio se poslovice da čovjek vrijedi koliko zna jezika i pomislio kako ima smisla.

Na izlazu iz tog odjela naši državnici uzeše da se prisjećaju svojih djedova i baka, jer na to ih je podsjetila kolekcija koju su upravo pregledali. Gospodin Lažić, koji je od njih bio najstariji, reče da je kod njegovih babe i dede postojala gotovo identična šarena soba kao ova što je maločas vidješe. Gospodin Bilmez spomenu da pamti svoju babu po dukatima što ih je nosila na čelu, a dedu po čakširama i fesu. Gospodin Kradić upita gospođu kustosicu koliko ih je izašlo stepenište i ko im ga je radio. Suzdržavajući se da ne izgubi živce, gospođa kustosica procijedi kroz zube: “Ćiro Truhelka...” - “Kako mogu doći do čovjeka? Imate li mu vi telefon ili možda neki drugi kontakt?”, interesovao se gospodin Kradić dalje, a kad je gospođa kustosica na to bez riječi izašla u Botaničku baštu da zapali cigaretu dok nije učinila nešto zbog čega bi požalila, on se naljuti i skupa sa gospodinom Bilmezom opanjka ženu da je ovakva i onakva i da nije čudo što Muzej ne radi – kako će raditi sa takvim naopakim ljudima?

Prije nego uđoše u treći paviljon, gospođa kustosica predstavi vrt sa rijetkim i čestim botaničkim vrstama i sa lapidarijem. Gospodin Bilmez se javi kao đak sa dva prsta da postavi pitanje, a kad gospođa kustosica dozvoli, upita skrušenim glasom da li oni tu siju graha i krompira. Nasmijaše se njegove kolege, a i prevoditeljici je skočio brk, od čega se nasmiješi i gospodin Lee, jer ona se njemu sviđala. Nasmija se i gospođa kustosica na kraju, a u sebi potopi čitav jedan Titanik na kom je bilo sto hiljada gospode Bilmeza.

U trećem paviljonu, na Odjelu za prirodne nauke, dočekaše ih razne kosti životinja koje odavno ne postoje više. U jednoj vitrini bijaše lobanja nekakve drevne mačketine, ništa manja od golfovog motora, sa zubima velikim i špicastim kao korneti od sladoleda; u drugoj rogovi jarca zlatoroga, prošarani samorodnim zlatom, te skelet prahistorijskog konja, malen kao mačka; u trećoj komplet skelet dvonožne kornjače, davno izumrle vrste, nalik na nekog malog čovječuljka koje se obukao u kornjačin oklop.

Još je svakojakih kostiju tu bilo, ali nemamo kad da ih pobrajamo jer je gospođa kustosica već povela grupu prema zbirci minerala, a to vam je tek divota jedna: u ogromnim vitrinama, svaki u svojoj ćeliji, smjestio se valjda svaki mineral što je ikad iskopan. Bilo ih je svih boja i oblika, sa svih strana svijeta i iz svih zemalja, pa čak i vanzemaljskih, jer istina jeste da je Zemaljski muzej, prije dok je radio, omogućavao svakome susret jedan na jedan sa astereoidom, koji je sav crn i nekakav sluzav da se golim okom na prvu vidi kako nije odavde.
Pojedina lica su ispuštala uzdahe, pa čak i zakletve izgovarala, kao izraz svoje nevjerice pred eksponatima kao što su jedan ljubičasto-zeleni kamen sa bradom, prirodnom svojom bradom od nekakvih samorodnih vlakana, ili jedan koji je u sebi sakrivao čitavo mnoštvo savršeno pravilnih krugova različitih boja, od kojih se čovjeku moglo zamantati kad se u njih udubi. 

Gospodin Kradić se toliko odobrovolji od razgledanja lijepog muzejskog kamenja da je zaboravljajući uvredu koja mu je nanesena na etnološkom odjelu, prišao gospođi kustosici, stisnuo joj ruku i najsrdačnije čestitao na zbirci. Gospodin Lažić se pridruži čestitkama i reče kako ni sanjao nije da postoji toliko i takvo kamenje, te da je on mislio kako imaš obični kamen, imaš mramor, crni, bijeli, crveni, zeleni i sivi, imaš granit i to ti je otprilike to. Za to vrijeme, gospodin Bilmez je uzeo pod ruku gospodina Lee-a i  uzeo s njim da razmjenjuje utiske, a kad mu ovaj reče da je većinu toga vidio i prije te da ima u Cirihu slično ovome, on mu čestita i priznade: “Sad zaista vidim da ste vi jedan veliki gospodin. Ja vam to od srca kažem.”

Pređoše na razgledanje faune, koja izazva buru oduševljenja, naročito kod gospodina Lažića, inače strastvenog lovca. On je kod kuće imao prepariranu glavu od srne, a imao je i od vepra, ali nju više nije držao na zidu jer nije to nešto bilo dobro preparirano pa joj sva dlaka poispadala, ružno za vidjeti. Odmah je to iznio naglas, a da zadivi specijalno gospođu kustosicu, koja mu se najednom omilila, reče kako jaran koji je to preprarirao nije imao pravih očiju, te kako se snašao sa klikerima, nije loše ispalo uopšte. Naišli su pored jednog velikog orla, prikazanog kako ruča divljeg zeca, što gospodina Kradića inspirisa da se sjeti kako je, kad je davno nekad bio na odsluženju vojnog roka, gledao kokoške kako zobaju po utrobi psa što ga je jedan tu iz kasarne bio zgazio sa fićom. 

“Veoma ste hrabri što ste njega dirali!”, reče gospodin Bilmez gospođi kustosici, upirući prstom u eksponat daždevnjaka, “Sreća vaša da vam nije zviznuo, da jeste, ne bi vi nas sada vodali po muzeju, nego po ludnici.”, objasnio je. Gospodin Lee se primi na tu priču, a kad gospođa kustosica objasni da je posrijedi narodno vjerovanje, gospodin Bilmez reče da zna čovjeka koji je od toga ostao blentav i gluh u lijevo uho. “I ja sam to čuo.”, umiješa se gospodin Kradić ozbiljnim tonom.

Gospodin Lažić je tada pitao gospođu kustosicu koliko bi koštalo da se preprarira vuk sa vučićima, njih dvoje. Ne treba njemu, nego prijatelju jednome, trenutno ih drži u boksu u avliji. Da se ne bi mučila, rekla mu je ofrlje da bi to bilo oko četiri-pet hiljada maraka, na što gospodin Kradić pomisli kako je to fina para, a gospodin Bilmez kako ne bi dao za takvu stvar ni petobanku, bi možda ako bi se baš napio ili ako bi mu tražila neka fina, evo recimo kao ova prevoditeljica. Onda ga je trznuo tigar na kog odjednom nabasaše, a svi se nasmijaše kako je kriknuo i preblijedio u sekundi. “Kako ćeš se bolan prepasti preparirane životinje?”, zezao ga je gospodin Lažić, koji se među tim eksponatima osjećao kao svoj na svome. “Niko se nije naučen rodio!”, odgovori gospodin Bilmez. Još su pregladali floru i gljive, a onda izađoše ponovo u vrt.

Gospođa kustosica pokaza na zgradu u koju nisu ulazili, reče da je tu biblioteka i da je mogu obići ako hoće, a ako ne, onda ih ona vodi da im pokaže najatraktivniji predmet u kolekciji Zemaljskog muzeja, takoreći – dragulj njihove zbirke, koji se pokazuje svega par puta godišnje u javnosti. Svi osim gospodina Lee-a povikaše da hoće dragulj, a on se prikloni uz njih, smatrajaći da je i tako vidio mnogo toga, te da neće izgubiti suviše ako preskoči biblioteku. Knjige svakako i jesu da se čitaju, ne da se ovako gledaju.

Ponovo su se vratili u prvi paviljon, nakon čega su se popeli na sprat i došli do vrata koja su se otvarala karticom. Gospođa kustosica provuče, zelena lampica zasvijetli, a vrata se automatski skloniše u desnu stranu i otvoriše im prolaz u sobu ispunjenu plavičastom svjetlošću, u čijoj sredini se na podestu nalazila staklena pagoda i u njoj čuvena sarajevska Hagada. Ušli su i poredali se oko pagode, nakon čega je gospođa kustosica krenula pripovijedati historiju ove svjetski poznate znamenitosti što je nekada davno nastala u Španiji i poslije čudnim putevima gospodnjim završila u gradu na Miljacki, koji je prihvatio objeručke i zato mu ona danas služi na ponos i diku. 

“Nastala je u doba kad se papir još uvijek nije toliko koristio za pisanje, na izbijeljenom pergamentu...”, pripovijedala je gospođa kustosica, a gospodin Lee je pomno slušao, jer on je bio jedan od onih ljudi koji rado čitaju knjige i koji je u starim primjercima vidio nešto naročito. Slušala je i domaća gospoda, ali malo manje pozorno, pošto je prvi gledao ima li paučine po ćoškovima, drugi je zamišljao veš u prevoditeljice, a treći da prevoditeljica nema veša. Gospodin Lee je imao nekih pitanja, a da mu to nikako nije na mjestu, gospoda Kradić i Lažić iskomentarisaše među sobom pogledima. Gospođa kustosica je odgovarala rado i obilato, a kad je završila gospodin Bilmez se ubaci i reče: „Bogami, ti bi takva rječita mogla i u politiku!” To je bila šala i on se keslao slatko, a gospođica prevoditeljica jednostavno nije željela da prevodi gostu takvu bedastoću i iskulirala je gospodina Bilmeza iako je dva puta opominjao. S tim se posjeta završi.

Našavši se ponovo ispred Muzeja, društvo je čekalo da po njih dođu vozači, jer gospodin Lažić im je rekao da idu gdje hoće, samo da ne idu daleko, pošto je jedan od njih bio njegov sestrić. Pitao je gospodina Lee-a kako mu se dopada Muzej, a kako mu engleski, vidjeli ste, ne bijaše sasvim precizan, gospodin Lee odgovori kako ima let večeras u pola deset. Da je čuo ispravno, imao bi samo riječi hvale. Gospodin Kradić bijaše zamišljen glede toga kako bi izgledala kuća sa fasadom od muzejskih minerala, a gospodin Bilmez kako će pričati malom sinu da je u Muzeju vidio zmaja što bljuje vatru na usta i džina velikog kao zgrada koliko je krvi popio. 

Jedan tramvaj se zaustavi na semaforu prekoputa njih, a iako tu nije bila stanica, vrata se otvoriše i iz istog izađe par lica. Gospodin Bilmez pogleda u gospodina Lee-a i s prezirom reče: „Seljaci!”


Boris Lalić je rođen u Sarajevu 1988. godine. Završio je komparativnu književnost, a sada se, od svoje volje, bavi pisanjem, izdavanjem i prodavanjem knjiga. Od svoje nevolje bavi se i drugim honorarnim poslovima i mašta o danu kada će moći živjeti samo od književnosti, jer samo nju voli, ostale podnosi.


Tekst je objavljen u sklopu akcije "Priča za Zemaljski muzej BiH"  i iskaz je solidarnosti književnika/ca sa radnicima Zemaljskog muzeja BiH.