Budućnost u kartonskoj kutiji

17.12.2017.

Muzeji nisu poželjni tamo gdje je vrijeme obezvrijeđeno, gdje ne postoji budućnost. Zašto bi se naše vlasti brinule o prošlosti Bosne i Hercegovine, kada ih ne zanimaju njena sadašnjost niti budućnost? Zašto im treba podsjećanje šta smo bili i saznanje u šta smo se pretvorili? 

Selvedin Avdić
 

Kada sam bio dječak pokušao sam napraviti vremensku kapsulu. U kartonsku kutiju za cipele stavio sam predmete koji su mi tada bili dragocjeni: epizodu Velikog Bleka “Zakon ćutnje”, knjigu Arkadija Gajdara “Timur i njegova četa”, plavog plastičnog Indijanca, leksikon – upitnik i još neke predmete koje ne pamtim. Kutiju sam omotao ljepljivom trakom i plitko zakopao iza zgrade, u vlažnu zemlju između garaža. Planirao sam da je otvorim u dalekoj budućnosti, ali iskopao sam je već nakon deset nemirnih noći. Za tako kratko vrijeme kiše su potpuno uništile moju “kapsulu” i njen sadržaj, izuzev plastičnog Indijanca koji je sa mnom proživio još mnogo lijepih ljeta.

Ne mogu da se sjetim šta sam namjeravao s tom kapsulom, možda i nisam imao zaokružen plan.  Pretpostavljam da sam mislio kako će biti jako zabavno uz pomoć tih predmeta uporediti ko sam bio i u šta sam se pretvorio. A,  ako bude sreće, možda sam mogao i izvući kakav zaključak o razmaku između te dvije tačke.

Nisam neki stručnjak, ali mislim da se muzeji uglavnom i prave iz sličnih razloga, uz još poneku plemenitu namjeru.

Ljudi u muzeje zatvaraju razne stvari. U Americi postoji muzej senfa u kojem se čuva 5.300 različitih boca i posuda. U New Delhiju otvoren je muzej toaletnih školjki, neke od njih stare su hiljadu godina, a kustosi su pronašli i luksuzne primjerke na kojima su sjedile kraljevske pozadine. U Pragu imaju Muzej srednjovjekovnih sprava za mučenje, muzeji erotike mogu se pronaći u Parizu, Amsterdamu i Husaviku, Kansas City ima muzej o psihijatriji, Kentucky i Lisabon o lutkama, Pariz o kanalizaciji, Houston o pogrebnoj opremi, zainteresirani perverznjaci koje zanima prošlost američkih finansija mogu posjetiti muzej na Manhattanu, zbog istorije ljudskih anomalija moraju skrenuti u Filadelfiju, u Bostonu pogledati Muzej loše umjetnosti, u Washingtonu pregledati razvoj civilizacije banana, u Japanu parazita… Jasno je, nema nepodesnog mjesta da na njemu čovjek ne pokuša zaustaviti vrijeme.
...
Zanimljiv je slučaj Muzeja falusa, smještenog na Islandu. Otvoren je 1997. godine, a njegov osnivač, srednjoškolski profesor istorije Sigurdur Hjartarson, dodijelio mu je ozbiljnu misiju  produbljivanja znanja o anatomiji muškog spolnog organa. Muzej čuva 143 različita primjerka, u rasponu od dvomilimetarskog hrčkovog pa do spolnog organa kita ubice koji je dugačak čitava dva metra. 

Muzej je zapao u nevolje kada su vlasti Reykjavika odlučile da uskrate do tada redovnu pomoć za održavanje muzeja pa je osnivač zaprijetio da će prodati čitavu zbirku. 
Tražio sam po internetu, ali nisam uspio razumjeti  zašto su vlasti Reykjavika odlučile da prestanu pomagati muzej. Mogu samo pretpostavljati razloge. Možda je među njima činjenica da u zbirci falusa nema ljudskog primjerka što značajno ograničava misiju produbljivanja znanja o anatomiji.   

Zanimljiv je i slučaj zatvaranja Zemaljskog muzeja u Sarajevu. U tom muzeju čuvaju se tragovi materijalne kulture u Bosni i Hercegovini od mlađeg paleolita pa do polovine 15. vijeka. Tu je i Odjeljenje za prirodne nauke sa florom, faunom, fosilima, mineralima, rudama, stijenama iz BiH. Muzej ima i biblioteku sa 250 hiljada svezaka časopisa, monografija, knjiga, novina, različitih dokumenata i rukopisa iz svih mogućih oblasti ljudskog znanja. Među njima su i inkunabule, rijetke knjige pa i dragocjena Hagada. Nema čega nema.
Njegov osnivač Ćiro Truhelka 1886. godine smatrao je da samo dobar muzej može izmijeniti predrasude o Bosni koja je u to vrijeme ovako opisivana: pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni: kuda god stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije.
...
Trudio sam se, ali nisam uspio dokučiti iz kojih razloga bosanskohercegovačke vlasti ne žele Zemaljski muzej. Zato i u ovom slučaju mogu samo pretpostavljati razloge.
Mislim da se radi o zlikovačkoj manipulaciji s vremenom. Jedna od najvećih gadosti koje su počinile naše vlasti je to što su uspjele zaustaviti vrijeme već nekoliko decenija. Jednog ljeta sam u hladu jabuke pročitao “Oslobođenje” i tek kod smrtovnica shvatio da se radi o primjerku iz prošle godine.  

Vrijeme ovdje stoji, bar što se tiče puka Bosne i Hercegovine. Naše “elite” odavno su uključene u evropske integracije, djecu školuju na uglednim univerzitetima, imaju visoke plate, luksuzne kuće, diplomatske pasoše. Mi ih bespomoćno posmatramo dok marljivo grade svoju budućnost. To je kao ona iluzija koju imate dok sjedite u parkiranom autobusu – kada krene vozilo sa susjednog perona vama se učini da se i vaš autobus kreće. Ali nigdje mi ne idemo, decenijama gledamo ista lica, slušamo ista obećanja, iste laži, svjedočimo istim prevarama, manipulacijama i ošamućeni stojimo u mjestu, kao u ogromnoj vremenskoj kapsuli.   

Muzeji nisu poželjni tamo gdje je vrijeme obezvrijeđeno, gdje ne postoji budućnost. Zašto bi se naše vlasti brinule o prošlosti Bosne i Hercegovine, kada ih ne zanimaju njena sadašnjost niti budućnost? Zašto im treba podsjećanje šta smo bili i saznanje u šta smo se pretvorili?
A možda im pridajem preveliki značaj. Možda uopšte ne razmišljaju o Zemaljskom muzeju? Možda smatraju da je novac namijenjen za Muzej mudrije ukrasti i investirati u nešto drugo. Šta ja znam, možda kupovinu limuzine? Fabrike? Vile? Skijališta? Islandskog muzeja falusa? 

Kada jednoga dana konačno izađemo iz vremenske kapsule u koju smo zatočeni, šta ćemo zateći i kakvi ćemo biti? 
I u ovom slučaju mogu samo pretpostavljati. Možda ćemo, kada konačno dođemo do daha, zateći pustu i divlju zemlju, po kojoj ćemo gaziti opori i krvožedni, okruženi hajducima.


Selvedin Avdić je bosanskohercegovački književnik i novinar rođen 1969. godine u Zenici. Do sada je objavio zbirku priča  Podstanari i drugi fantomi, knjigu reportaža Zemlja, roman Sedam strahova te knjigu Moja fabrika. 


Tekst je objavljen u sklopu akcije "Priča za Zemaljski muzej BiH"  i iskaz je solidarnosti književnika/ca sa radnicima Zemaljskog muzeja BiH.